Praktikum tekstovi


 
Starozavetno učenje kaže da je na početku bila Reč. Pitagora se s tim ne bi složio, mislio je da sve potiče i počinje od Broja…

Veoma rano u svom razvoju, već sa pojavom prvobitnih zajednica, čovek postaje svestan broja. U početku ga ne imenuje, ali prepoznaje pojam broja jedan i jasno ga razlikuje od nijedan, ili od više puta po jedan… Naučni metod podrazumeva, pored teorije, postojanje materijalnih dokaza. Tako, na osnovu artefakata, događaj umeća brojanja koje uključuje svest o postojanju broja kao simbola količine ili veličine, datira od pre oko dvadeset hiljada godina (ishango bone, kost iz predela Ishango, država Kongo, na kojoj su urezane crte – prvobitni brojevi).

Po mojim saznanjima, ovo ljudsko umeće znatno je starije čak i kada govorimo samo o Trećem ljudskom dobu, da ne pominjem Prvo i Drugo (videti knjigu Ontološke priče).

Istorija kaže da su naznake svesti o količini i/ili veličini prerasle u brojanje, merenje i prvobitno računanje tek s pojavom gradova na prostorima Sumerije gde se prave i prvi koraci u aritmetici 5.000 godina p. n. e. Znanje se širi po celom području Mesopotamije i Vavilona, zatim prema Kini i Indiji, s jedne strane, i Egiptu, s druge… ali se na izvestan način čuva i razvija u krugovima posvećenika – u mističnim i ezoterijskim kultovima.

Pitagorino rođenje (570–495. godine p. n. e.) predvidela je Pitija, delfska proročica kod koje je došao Mnesarh – Pitagorin otac kako bi se informisao o nekim poslovnim pitanjima. O poslu nije saznao mnogo, ali je saznao sledeće: da mu je žena noseća i da će roditi sina, koji je predodređen da podari ljudima lepotu i mudrost i koji će svojim učenjima doneti napredak čovečanstvu. Mnesarh je do te mere bio impresioniran proročanstvom da je svojoj ženi u čast proročice promenio ime u Pitasis, a kada je dečak rođen dobio je ime po kome je u celom svetu poznat i slavan, a koje u prevodu znači – onaj čiji je dolazak Pitija prorekla.

Da je Pitagora bio veoma nadaren bilo je van svake sumnje, ali i otac se potrudio da mu pomogne da razvije osobine za koje je predodređen tako što mu je obezbedio najbolje učitelje tog vremena: Ferekida Siroskog, Hermodama i Talesa iz Mileta. Učitelji su mu bili i egipatski sveštenici gde se kao posvećenik upoznao sa egipatskim misterijama i znanjima iz geometrije, a kasnije i vavilonski magi koji su ga podučili svojim tajnim učenjima i dopunili njegovo znanje iz matematike (u Egipat je odlazio prateći oca koji je tamo trgovao, a kasnije kao izaslanik tiranina koji je vladao Samosom, dok je u Vavilon dospeo kao zarobljenik kada je Egipat poražen). Dodatna znanja kojima je raspolagao sam Pitagora pripisivao je svom sećanju na neke ranije živote: bio je Etalid, zatim Euforb, potom Hermotim i na kraju, pre nego što je postao Pitagora – Pir, a sećanje na te živote izmolio je od Hermesa prilikom svog boravka u Hadu.

Tako su se, dakle, stekli uslovi da Pitagora ima najveću moguću širinu u obrazovanju i slobodu u razumevanju iz kojih su proistekle filozofske, naučne, etičke i duhovne teorije i prakse (jer on je svesno i praktično živeo svoja ubeđenja). Ovom prilikom, zadržaćemo se na pitagorejskom shvatanju broja.

Pitagorino učenje kaže da je broj granična pojava između vidljivog i nevidljivog sveta. U materijalnom poretku, on je osnova stvari, elemenat koji je nesvodiv, a u natčulnom poretku pripada svetu čistih značenja. Broj je skriveni kôd na osnovu kojeg se duh ovaploćuje kroz materijalnu prirodu, a priroda se pretače u duh. Broj je praslika svake postojeće stvari.

Jedan (monada) predstavlja dvopolni (androgini) broj i kao takav, on je i paran i neparan (ako se doda parnom broju – proizvodi neparan broj, a ako se doda neparnom broju – proizvodi paran). Predstavlja i prvo biće, aktivni princip, prauzrok, to je začetni um od kojeg potiče svaka misao u vasioni…

Dva (dijada) proističe iz monade, označava dualnost (dobro–zlo, život–smrt, vruće–hladno, gore–dole), simbol koji označava kretanje, promenu…

Tri (trijada) simbolizuje spiritualnu sintezu, kreativno jedinstvo monade i dijade, označava rađanje…

Četiri (tetrada) simbolizuje zemlju, zemaljski prostor, ljude na zemlji s njihovim zemaljskim ograničenjima, pravdu…

Pet (pentada) predstavlja čoveka, a takođe i peti element – etar, koji deluje na četiri niža elementa (voda, vatra, zemlja, vazduh), venčanje nebeskog principa (broj 3) sa zemaljskim (broj 2)…

Šest (heksada) predstavlja jedinstvo duha i materije, simbolizuje ljudsku dušu, prvi savršen broj (predstavlja zbir i proizvod svojih činilaca, a to su 1, 2 i 3; 6 = 1 x 2 x 3 =1 + 2 + 3)… Rešavanje problema savršenih brojeva proteglo se do današnjih dana. Za sada je, uz pomoć super-kompjutera, izdvojeno 48 savršenih brojeva (osamnaesti savršen broj ima 1.937 cifara).

Sedam (heptada) predstavlja savršeni poredak, dovršeni period ili ciklus, simbolizuje i ljubav. Na božanskom planu on je Sveto Trojstvo Otac–Majka–Sin, predstavlja i sedam muzičkih nota i sedam boja duginog spektra…

Osam (ogdoada), simbol regeneracije, vezuje se za ljubav, razum i pravdu, simbolizuje spiralno kretanje…

Devet (eneada) jeste kraj numeričkih nizova pre povratka u jedinstvo. Pitagorejci su broj devet zvali okeanom ili horizontom…

Deset (dekada), sveti broj, smatran je za najvažniji i najznačajniji i prikazuje se figurom tetraktis. Ta figura se sastoji iz deset tačaka, pravilno raspoređenih u formaciju jednakostraničnog trougla. Na vrhu trougla nalazi se jedna tačka, ispod u drugom redu dve, zatim tri i na kraju četiri tačke koje predstavljaju: monadu, dijadu, trijadu, tetradu, a izvedeni zbir tačaka po redovima daje dekadu 1 + 2 + 3 + 4 = 10.

„Blagoslovi nas božanski broju, ti, koji si stvorio bogove i ljude! O sveti, sveti tetraktise, ti, koji sadržiš koren i izvor večnog toka stvaranja! Jer božanski broj počinje dubokim i čistim jedinstvom i dostiže sveto četiri; potom stvara majku svega, koja sve povezuje, prvorođenu, onu koja nikad ne skreće, koja se nikad ne zamara, sveto deset, koje drži ključ svih stvari.“

Iako se tumači kao pitagorejska molitva, ovaj tekst je himna u slavu ne broja deset, već nevidljive i nepojavne Suštine koja iznedrava i objedinjuje poredak svega.

Poznat je i Zlatni ep čiji se stihovi pripisuju Pitagori. U njima, učitelj upoznaje učenike s tim da je čovekovo poreklo božansko, čovek je po svom poreklu slobodno i duhovno biće, ali se nalazi u vrtlogu. Tumačeći Pitagorine pouke, Bela Hamvaš piše: „Niko se ovoga vrtloga ne ume da oslobodi, ni bog, ni čovek, ni učitelj, ni dobročinstvom, ni zaslugom, ni hrabrošću, ni askezom, jedino sopstvena budnost čoveka koja otkriva da joj gospodar nije ni usud, ni karma, ni heimarmene, nego on sam. Ljudi sami menjaju svoj život u patnju, piše u Zlatnom epu. Ali ljudi samo sami sebe umeju da oslobode patnje. Razlika između ludog vrtloga u suludoj poremećenosti omamljenih ljudi i budnosti koja oslobađa od usuda manja je od stohiljaditog dela vlasi, tako da se ova razlika ne može ni iskazati. O, nesrećnici, kako su blizu dobra a da ga i ne primećuju!“

Dodajem tome: Vreme spasenja je sada, uvek i samo u sada! U stvari, istina je da nam spasenje nije ni potrebno, jer je svaka duša besmrtna, a život na zemlji je lična odluka i način da se steknu iskustva i razvije kreativnost, jedna velika, potrebna i hrabra avantura s poznatim i srećnim završetkom! Život ne služi da se nešto nauči, da se negde stigne ili da se nešto bude. Mi sve znamo, mi smo uvek i zauvek tamo gde želimo da stignemo i ono smo što težimo da postanemo. Svrha života je samo da sve to uvidimo, da se setimo, da se probudimo (iz knjige Kraj igre).

Veoma su korisne vežbe u kojima ćete, zatvorenih očiju, vizualizovati brojeve. Možete koristiti ovih prvih deset, pustiti da vam u svesti izranjaju i prerastaju u simbole s kojima se povezuju… Možete se meditativno opuštati koristeći tehniku brojanja unazad, od sto sa korakom tri: 100, 97, 94, 91… Time se svesni um koji je pod kontrolom ega zaposli i/ili zavara, tako da je olakšan prolaz ka unutrašnjoj tišini i bogatstvu koje se tek u takvim uslovima otkriva.

Zašto broj kao tema meditacije? Zato što obuhvata sve: ideju, manifestaciju, količinu, veličinu, starost, apstrakciju, aproksimaciju, linearnost, nelinearnost, odnos, zakonitost, simboliku…

Ako je broj supstrat stvarnosti, onda je zvuk ogledalo toga jer se međusobni odnosi muzičkih zvukova izražavaju brojčanim proporcijama.

Pomičući pragove na kobilici monokorda (istorija muzike monokord smatra prvim izgrađenim instrumentom), Pitagora je ustanovio pravilan matematički odnos između dužine žice i visine tonova, odredio odnose između tonova i te odnose podelio na skladne ili konsonantne (kvarta, kvinta i oktava) i neskladne ili disonantne (ostali intervali).

Između 1300. i 1700. godine dolazi do preokreta u posmatranju istovremenog zvučanja tonova i njihova konsonantnost počinje da zavisi od muzičkog konteksta. Tako je skup konsonantnih intervala proširen uključivanjem terce i sekste.

Danas se za određivanje konsonantnosti i disonantnosti intervala koriste pravila klasične muzike prema kojima su konsonantni svi čisti intervali (prima, kvarta , kvinta i oktava), velika i mala terca i seksta, a disonantni su svi smanjeni i povećani intervali, velika i mala sekunda i septima.

Ovde je bila reč o muzičkim zvucima i njihovom slaganju: harmonijskom – kada se plasiraju istovremeno ili melodijskom – kada slede jedan za drugim. Ali nije svaki zvuk – muzički zvuk (ton), niti se priča o tonovima iscrpljuje njihovom podelom na konsonantne i disonantne. Pozabavimo se malo time…

Zvuk se definiše kao objektivna, čisto fizička pojava, tj. oscilatorno kretanje pobuđene elastične sredine od izvora do prijemnika zvuka. Može se definisati i kao subjektivna, pretežno psihička pojava, tj. unutrašnja percepcija. Tada započinje čulnim inputom kao mehaničkom akcijom, nastavlja se preko Kortijevog organa (deo strukture uha) koji zvučni talas prevodi u električni impuls koji se obrađuje u centralnom nervnom sistemu gde se pretvara u osećaj zvuka, dok istovremeno nervnim impulsima dolazi do svake ćelije i kao informacija biva prihvaćena od ćelijske svesti. Pored ove putanje zvuka „od spolja ka unutra“, postoji međutim i direktna veza između izvora zvuka i svesti čoveka koja zaobilazi ceo slušni aparat kada se percepcija zvuka doživljava preko energetskog omotača (aure) odakle biva prihvaćena na svim nivoima svesti (podsvest, svest, nadsvest). Zapravo, ne reaguje aura na zvučni talas, već na nameru izvora zvuka da pokrene zvučno oscilovanje, pa čak i kada je u pitanju udar groma. I više od toga – (nad)svest onoga ko percipira zvuk učestvuje u toj nameri pa samim tim i akciji. Znači da (nad)svest ima dvojaku ulogu: ona je prijemnik zvučne informacije, ali je i u vezi sa energijama izvora zvuka, pa je samim tim i deo izvora.

Pomenimo još da fetus – od prve ćelije – reaguje na zvuk, a od četvrtog meseca percipira zvuk celom svojom površinom, dakle pre razvoja slušnog aparata koji se potpuno formira između 26. i 31. nedelje trudnoće.

U pojavi zvuka učestvuju tri osnovna činioca: izvor zvuka (svako telo ili pojava mogu biti izvor zvuka ukoliko se dovedu u stanje treperenja: glas, instrument, udar groma…), elastična materijalna sredina kroz koju se zvuk prostire – najčešće vazduh i prijemnik zvučnih talasa (čulo sluha ili, recimo, mikrofon).

I dok se pojava zvuka relativno lako opisuje izvorom, prijemnikom i sredinom kroz koju se prostire, sam zvuk ima, s jedne strane, objektivne karakteristike, a s druge – subjektivne. Objektivne su: objektivni intenzitet (jačina) zvučnog talasa, osnovna frekvencija i zvučni spektar. Subjektivne osobine zvuka su visina, boja i subjektivna jačina zvuka (glasnost). Subjektivna jačina zvuka određuje se logaritamskom funkcijom a sve zahvaljujući psihofizičkom zakonu koji su u XIX veku ustanovili Veber i Fehner i koji govori kako je osećaj srazmeran logaritmu pobude, što znači da čula ne reaguju na nadražaje linearno, nego logaritamski (ovo se odnosi ne samo na zvuk već i na svetlost, toplotu…). Dakle, subjektivna jačina zvuka (logaritamski) zavisi od jačine izvora zvuka, ali i od rastojanja između izvora i prijemnika zvuka. Račun se dodatno komplikuje kada su izvor i/ili prijemnik u pokretu.

Ako je treperenje (oscilovanje) izvora zvuka periodično (harmonično), onda je taj zvuk – ton. Kod složenog neperiodičnog (neharmonijskog) oscilovanja, zvuk nije ton, već je šum. Šum je zvuk neodređene frekvencije dok je ton zvuk stalne frekvencije.

Visina tona (kao subjektivna osobina) zavisi od učestalosti treperenja – frekvencije tona (objektivne osobine), ali i od intenziteta zvuka (koji ima subjektivan karakter). Donja granica treperenja koju čovek može da čuje jeste 16 Hz (subkontra C, najniži ton kod orgulja), a gornja između 16.000 Hz i 20.000 Hz. Kod prostih tonova, visina tona je određena frekvencijom, a kod složenih, frekvencijom osnovnog harmonika.

Boja zvuka je kvalitet koji proističe iz karakteristika izvora zvuka. Samo složeni tonovi imaju boju i ona zavisi od broja i jačine viših harmonika (nazivaju se još i parcijalnim ili alikvotnim tonovima). Oni predstavljaju pojavu uglavnom sluhom neprepoznatljivih tonova koji se formiraju nad glavnim izvedenim tonom. Njihov broj i jačina određuju „boju“ tona nad kojim se formiraju. Frekvencije viših harmonika prema osnovnom tonu odnose se kao 1:2, 1:3, 1:4, 1:5, 1:6… do određene granične frekvencije. Niz je teorijski beskonačan (svaki sledeći ton je tiši), a u praksi se koristi prvih šesnaest.

Čist, prost ton ne postoji u prirodi, njega može da proizvede samo neka vrsta ton-generatora. Aproksimativno, zvučna viljuška je takođe izvor čistog tona. Svi ostali tonovi su složeni i sastoje se od osnovnog harmonika i parcijala (viših harmonika) i otuda se razlikuje, na primer, C = 258 Hz na klaviru, gitari, violini, ili u glasu jedne, druge ili treće osobe.

Svaki (naštimovan) industrijski pravljen instrument, konstruisan po zadatom obrascu, ima sličnu boju tona ali ne i istu – ima sličan raspored harmonika na konkretnoj frekvenciji. Razlika se povećava kod ručno, majstorski građenih instrumenata, oni su baš zato cenjeniji i skuplji jer imaju bogatiju boju zvuka. Setite se Stradivarijusa, Gvarnerija i miliona evra koliko danas vrede njihove violine.

Svaki ljudski glas ima različite harmonike i boja jednog, u primeru pomenutog tona C = 258 Hz, varira od glasa do glasa, od čoveka do čoveka. Kao što je otisak prsta jedinstven i ljudski glas stvara jedinstvene harmonike. Nije fraza kada nam kažu da smo jedinstveni, dragoceni i neponovljivi. Bravo maestro!

Biofonija, zvuci koje istovremeno proizvode biološki organizmi u nekoj sredini, zavisi od uslova života konkretne eko-zajednice. Berni Kraus, američki muzičar i zvučni ekolog koji je i lansirao termin – biofonija, tokom svog pedesetogodišnjeg istraživanja i arhiviranja zvukova iz prirode, zaključuje kako svaka eko-zajednica ima specifičan spektar zvukova i kako se na osnovu ovih zvukova mogu pratiti uslovi u toj zajednici, bez prebrojavanja bioloških jedinki. Ukratko, poređenjem zvukova iz konkretne eko-zajednice sa arhiviranim materijalom snimljenim ranije na istom mestu, može se egzaktno uočiti degradacija prirodnih uslova.

Zvuci iz prirode mogu nekada biti beskrajno tužni, ugrožene vrste emituju takav zvučni talas, ali i tada su to lekoviti zvuci jer bude i razvijaju saosećanje i podsećaju nas da smo neraskidivo povezani.

U Liverpulu, na klinici „Alder Hej“, uveliko se kao terapija za otklanjanje bola i prevazilaženje teškoća pri primeni medicinske terapije – koristi „hor u zoru“. To je (rano)jutarnja pesma ptica, koje pozdravljaju sunčev izlazak proslavljajući tako sam život. Započinje nešto pre izlaska Sunca sa horizonta, a sa rastom osvetljenosti pesma se pojačava.

Slušajte zvuke Prirode! Ona vam uvek i iznova nešto govori. Čak i samom namerom da shvatite šta vam poručuje, pomoći ćete sebi – da shvatite sebe u svojoj najveličanstvenijoj verziji svoje najuzvišenije vizije – ko ste zaista.

„Milioni melodija koje će se jednom čuti – od početka su date, trepere u etru, i s njima milioni onih koje se nikada neće čuti. Posegnete li samo za njima – imaćete u ruci cvet, morski povetarac ili zrak sunca; izbegavajte rutinu jer ona može dohvatiti samo ono što ispunjava vašu sobu i čemu je uvek moguće dati ime; …milioni melodija dati su od početka, samo čekaju na to da te melodije budu otkrivene…“, piše Feručo Buzoni (1866–1924) dirigent, urednik, pisac i učitelj u knjizi Carstvo muzike. „Mi u horu pevamo sve pesme ikada ispevane. Vi čujete samo one arije koje su saglasne treptajima vaše duše“, zapisali smo Marija i ja u knjizi Seme kosmičkog znanja.

Sam naziv muzika potiče od starogrčkog naziva μουσική – umetnost muza – mada je konkretna zaštitnica muzike bila Euterpa, jedna od devet muza – ćerki Mnemozine i Zevsa. Kako su u starogrčkoj mitologiji muze bile boginje i zaštitnice umetnosti i lepih veština, pojam muzika obuhvatao je sve one umetnosti koje su uticale na obrazovanje duha i srca.

Danas je teško povući jasnu liniju razgraničenja između toga šta je muzika, a šta ona nije. Da li je cvrkut ptica muzika? Žubor vode, bezbrižno zviždukanje, zvuk koji proizvodi čekić spuštajući se na nakovanj u kovačnici ili, pak, ako su i čekić i nakovanj postavljeni u muzički kontekst…?

Kao i kod osnovnih, fundamentalnih pojava, ne postoje valjane univerzalne definicije. Pomenimo neke: po kosmološkoj – muzika predstavlja izvor svih pojava, prazvuk nastanka manifestacije čiji odjeci vibriraju u svemu što je stvoreno, po metafizičkoj – muzika je umetnost koja zvucima izražava osećanje, raspoloženje, stavove i predstave o događajima, a po čisto fizičkoj – muzika je umetnost stvaranja uređenih odnosa između tonova koji rezultiraju melodijom, ritmom i harmonijom.

A.F. Losev (1893–1988), filozof i kulturolog, kaže: „Muzika je biće sui generis, nepokretno, idealno, završeno, oformljeno, jasno i jednostavno, kao svaki najjednostavniji aksiom ili matematička teorema… Da bih muzički razumeo muzičko delo, meni nije potrebna nikakva fizika, nikakva fiziologija, nikakva psihologija, nikakva metafizika, potrebna mi je samo muzika i ništa više.“

Istorija beleži nastanak muzike uporedo s razvojem ljudskog društva. Tada je, prevashodno, imala magijski, odnosno spiritualni karakter. Ako bi joj se i mogla prigovoriti izvođačka nespretnost i/ili loš kvalitet instrumenata, svakako joj se ne može oduzeti ontološka komponenta korespondencije bića sa Bićem koja toliko nedostaje muzici danas.

U Starom zavetu, Prva knjiga Samuilova, gl. 16, nalazi se stih koji govori o dejstvu muzike na čovekovu dušu: „23. I kad bi duh Božji napao Saula, David uzevši harfu udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje, jer bi zli duh otišao od njega.“

Pitagorejci su svrstali muziku u matematičke discipline (aritmetika, geometrija, astronomija i muzika) među kojima muzika zauzima ključnu ulogu jer može uticati na dušu. Oni su i začetnici muzikoterapije jer su, koristeći određene melodije, uticali na psihička stanja tako što su ih obuzdavali, smirivali i harmonizovali. (Ha, treba samo da se setim kako.) Po toj školi mišljenja, zvuk u duši nailazi na odjek, kao u slučaju dve lire koje stoje jedna pokraj druge pa kad se dotaknu žice na jednoj i ona druga počinje da treperi.

Hiljadu godina kasnije, krajem V veka i početkom VI, Kasiodor kaže da je muzika disciplina koja govori o brojevima. Preciznije, muzika je nauka koja se izražava brojevima sadržanim u zvucima i deli se na harmoniku, ritmiku i metriku.

Boetije (470–524), nastavljajući antičkopitagorejsku tradiciju uvodi podelu muzike na svetsku (musica mundana), ljudsku (musica humana) i instrumentalnu (musica instrumentalis). Muzika mundana nastaje kretanjem nebeskih sfera. Pitagorejci su smatrali da nebeska tela, budući da su veliki objekti u pokretu, proizvode zvuk, a da savršenost nebeskog sveta zahteva da ti zvuci budu harmonični. Ta muzika je nečujna za naše uši zato što je uvek prisutna. Oko dve hiljade godina kasnije, otkrićem Šumanove rezonance, ovaj filozofski stav naučno je potvrđen. Ljudska muzika (musica humana) povezuje duh i telo; tu je reč o pojavama vezanim za život čoveka, njegove unutrašnje ritmove koji imaju analogiju s muzičkim odnosima. Boetije pod instrumentalnom muzikom (musica instrumentalis) smatra onu koja se proizvodi zvukom instrumenata, a zavisno od vrste instrumenata koji su upotrebljeni razlikuje se muzika proizvedena udarnim, trzajnim i duhovnim instrumentima. Ovi poslednji su nečujni za telo ali ne i za dušu.

Tokom srednjeg veka vodile su se opsežne rasprave o prirodi muzike kosmosa (sveta), ljudske muzike i one instrumentalne kada je u pitanju duhovni instrument – da li je ona filozofska ili teološka kategorija. Preovladavalo je mišljenje da je istinska muzika samo muzika sveta, nebeska muzika kosmosa koja se razlikovala od pitagorejske muzike sfera, jer se njena nebeska komponenta više nije tumačila kretanjem nebeskih tela već hrišćanskom transcendencijom.

Tako Šekspir, u Mletačkom trgovcu, piše:

„Slatko li spi na banku mesečina!

Tu ćemo sesti, pa nek᾿ muzika

U sluh naš klizi svojim zvucima:

Noć i tišina skladno pristaju

Uz harmonije slatke brujanje.

Džesika, sedi. Gledaj kako je

Nebeska ravan gusto načičkana

Koturićima zlata blistava:

Tu ni kružića najmanjega nema

Koji ti oko vidi, a da on

Ne peva svojim kretanjem ko kakav

Anđeo, vazda glas usklađujući

S ognjenookim heruvimima:

Takav je sklad u duša besmrtnih;“

 

Kepler (1571–1630) i Lajbnic (1646–1716) zadržavaju muzičku dualnost: muzika je i nauka i nužni stupanj teološkog saznanja. Što se nauke tiče, Kepler pojavu muzike ne zasniva na odnosu brojeva, već na elementima geometrije i fizike. Po njegovom shvatanju, pravilne geometrijske figure predstavljaju izraz kvaliteta stvari, a prostorni oblici analogni su supstancijama. Konsonanca po Keplerovom mišljenju nije niša drugo do odnos dva kretanja u kojem nastaje ton. Svaki odnos (kretanja) uzrok je konsonance, a ono što je u geometriji – konstruisanje, to je u muzici – konsonovanje. Što se tiče teologije, Kepler svet doživljava kao najveće savršenstvo koje se ogleda u geometrijskim oblicima, a čiji odnosi proističu iz božanskog bića. Na osnovu tih odnosa, čovek ima božju sliku u svom duhu.

Krajem osamnaestog veka počinje da se menja položaj i uloga muzike i ona se sve više doživljava kao izvođačka umetnost. Mnogi njeni raniji atributi i premise deložirani su u druge oblasti: harmoniju kosmosa sada izučavaju astrofizičari, duhovnost je prepuštena religijama, lečenje – medicinskoj nauci, unutrašnji sklad – alternativnim pokretima… Na ovaj način su svi oštećeni: astrofizičare (uglavnom) ne zanima harmonija Kosmosa već brojevi, mere i teorije, religije (ne mislim na pojedince unutar struktura) ne zanima duhovnost već moć koja se ogleda širenjem uticaja, medicina je razapeta između krutih protokola i pritisaka farmaceutskih kuća…

Muzika je prestala da bude model tumačenja sveta i način harmonizacije sa Harmonijom (višeg reda). Nastalu prazninu avangardni kompozitori koriste za svesno pomeranje granica tako što, menjajući medij kojim se izražava ritam, harmonija i melodija dolaze do proširene slike ovih komponenti (ili još veće praznine) – gde melodija više nije melodična ni harmonija harmonična.

Potraga za vibracijama unutrašnjeg sklada je prepuštena pojedincu, njemu i pripada, a budući događaji vodiće ujedinjenju tih novih (prastarih) vibracija u neku novu (prastaru) Melodiju kojom se otvara prostor za novi uzlet – i muzike i čovečanstva.

Mocartova (1756–1791) muzika iz raznih razloga postala je jedna od nezaobilaznih u muzikoterapiji. U literaturi, Mocartov efekat se pominje kroz dva osnovna pravca: u jednom se primenjuje jednostavno slušanje Mocartove muzike, meri se efekat koji se očituje u boljim rezultatima kognitivnih testova posle slušanja muzike u odnosu na rezultate testova koji su rađeni pre toga. Efekat pozitivnih promena varira ali ne spada u trajne, pa su muzikoterapeuti pokrenuli razne eksperimente s ciljem da otkriju koja minutaža slušanja Mocarta, pod kojim uslovima, s kakvim pauzama i kakvim ritmom ponavljanja – daje najbolje rezultate. Procene se razlikuju ali je opšti stav isti – slušajte klasičnu muziku, a posebno Mocarta.

Mocartov efekat u užem smislu odnosi se na metodu Tomatis. Alfred Tomatis, francuski lekar, otorinolaringolog, pionir terapije zvukom, pre pedesetak godina razvio je metodu koja je po njemu dobila ime, i u vezi sa svojim radom napisao četrnaest knjiga. Najveći publicitet, međutim, postigla je knjiga „Mocartov efekat“ koju je napisao Tomatisov učenik i saradnik Don Kembel.

Tomatisovo otkriće uloge uva u svakodnevnom životu je veoma zanimljivo. Unutrašnje uvo, vestibularni sistem s pužem, prvi je senzorni sistem koji se razvija kod fetusa. Puž i vestibula povezani su s mozgom, većina kranijalnih nerava je vezana za slušne nerve tako da je uvo povezano sa oko 75% najvažnijih nerava nervnog sistema mozga . Unutrašnje uvo kontroliše ravnotežu, koordinaciju i mišićni tonus. Devedeset posto ukupne energije dolazi kroz unutrašnje uvo. To punjenje mozga energijom (frekvencijama) prosleđuje se našim zglobovima, kostima i mišićima i daje nam energiju za razmišljanje, stvaranje i kretanje. Blagotvorni su zvuci visokih frekvencija koji se nalaze u delima Mocarta i gregorijanskim napevima, na primer.

Kako bi maksimalno stimulisao mozak i na taj način dobio najbolje rezultate, Alfred Tomatis, otac Mocartovog efekta, izabrao je Mocartovu muziku ali ne koristi najkvalitetnije snimke filharmonijskih orkestara, najpotpuniji raspon frekvencija. Naime, da bi se postigao Mocartov efekat, muzika se filtrira, naglašavaju se visoke frekvencije a ublažavaju niske, ili obrnuto. To više nije muzika ugodna za slušanje koja indukuje muzički doživljaj, naprotiv, čini se iritantnom i napornom i čim je čujemo odmah shvatimo da nije zaokružena, da joj nešto nedostaje. Ali upravo na taj način filtrirana, ona podstiče rad mozga koji samostalno kreće da stvara nedostajuće frekvencije ili da uravnotežuje one koje su prenaglašene. Ovo je mozgu olakšano time što muzikolozi Mocartovu muziku opisuju kao arhitektonsku, zato što je zasnovana na matematički idealnim proporcijama i strukturnim zakonima koji, po svoj prilici, korespondiraju zakonima moždanih funkcija.

Nauka o frekvencijama i njihovom uticaju na čoveka datira do drevnih vremena, a prve pisane tragove srećemo u vedskim zapisima (između 2.500 i 1.500 godina p. n. e.) u kojima se objašnjava da je sve što postoji u ovom univerzumu manifestacija određenih vibracija uz pomoć kojih se duhovna energija transformiše u materijalnu. Sasvim slično tome, Nikola Tesla je 1942. rekao: „Ako želite da otkrijete tajne univerzuma, razmišljajte o njima kao o energiji, frekvenciji i – vibraciji“, a Albertu Ajnštajnu pripisuju se reči: „Sve je energija i ona je sve što postoji. Pogodi frekvenciju stvarnosti kakvu želiš i ne možeš ništa drugo nego dobiti tu stvarnost. Ne može biti nikako drugačije. Ovo nije filozofija. Ovo je fizika.“

U antičkoj Grčkoj bilo je poznato da različiti tonski modusi utiču na raspoloženje i stanje emocija kod slušalaca. Ovi različiti modusi, zapravo tonske lestvice (niz od dva tetrahorda, ukupno 8 tonova, među kojima vladaju različiti visinski odnosi), razlikovali su se u različitim grčkim kulturama i bili su poznati kao jonski, dorski, frigijski, lidijski, miksolidijski i eolski. Aristotel je, na primer, smatrao da dorski modus podstiče razum i ublažava ekstremna raspoloženja, a Platon je smatrao da je dorski modus idealan za vreme ratova i kriza jer podstiče disciplinu i uzdržanost. Ramos de Pareha u svom traktatu „De musica“ (1482) piše da dorski modus izaziva flegmatično stanje, frigijski kolerično, lidijski sangvinično, a miksolidijski melanholično.

Leonard Horovic i Džozef Puleo su u svojoj knjizi „Healing Codes for the Biological Apocalypse“ skrenuli pažnju i obnovili interesovanje za uticaj (muzičkih) vibracija na čovekove vibratorne prijemnike: svest, dušu i telo. Oni navode da je rana hrišćanska crkva imala svoje specijalne pesme koje su se pevale tokom bogosluženja, a imale su za cilj da leče i duhovno uzdižu one koji su ih pevali (i slušali). Posebno mesto u crkvenom pevanju imala je molitva Jovanu Krstitelju, komponovana tako da svaki sledeći stih započne sledećim tonom tadašnje starocrkvene lestvice, sastavljene od jednog heksakorda. Početni slogovi stihova himne poslužili su za nazive tonova u toj lestvici:

Utqueant laxis

Resonare fibris

Mira gestorum

Famuli tuorum

Solve polluti

Labii reatum

 

Odnosi između početnih tonova melodija, to jest tonova starocrkvene lestvice, izraženi u hercima izgledali su ovako:

Ut = 396 Hz (3+9+6=18, 1+8 = 9)

Re = 417 Hz (4+1+7=12, 1+2 = 3)

Mi = 528 Hz (5+2+8=15, 1+5 = 6)

Fa = 639 Hz (6+3+9=18, 1+8 = 9)

Sol = 741 Hz (7+4+1=12, 1+2 = 3)

La = 852 Hz (8+5+2=15, 1+5 = 6)

(Si = 963 Hz) (9+6+3=18, 1+8 = 9)

Tadašnja lestvica je bila šestotonska (heksakord) pa pridodat ton Si treba shvatiti kao aproksimativno izveden na osnovu najčešće frekvencijske razlike među tonovima koja iznosi 111 Hz (izuzetak su blagi prelaz sa Ut na Re od 21 Hz i prelaz od Fa do Sol od 102 Hz). U zagradama je dato numerološko (kabalističko) svođenje brojeva kao ilustracija zakonomernosti raspona među tonovima.

Postoje autori koji smatraju da su pitagorejske lestvice kreirane na monokordu imale ovaj broj tonova (6) što je i prvi savršen broj.

Sem određene zanimljive tonske arhitekture, prelepe simetrije i numeričke zakonomernosti, postoje brojni dokazi da početni tonovi (frekvencije) himne Jovanu Krstitelju na zanimljiv način utiču na organizaciju materije. (O tome nešto više u tekstu pod naslovom Kimatika.)

Kada su u pitanju živa bića – biogeni sistemi – dolazimo do paradoksa: muzičke frekvencije na njih utiču bar koliko i na neživu materiju, ali se ti uticaji teško mogu dokazati.

Sledeći uticaji pripisuju se pomenutim tonovima:

Ton Do (Ut), 396 Hz, služi za ostvarivanje, materijalizaciju ciljeva ukoliko su pozitivni i etični. Njime se otklanjaju prepreke i dobija dovoljna energija za manifestaciju željenog. Ovaj ton pomaže i u transformaciji osećanja krivice.

Ton Re, 417 Hz, koristan je kod poništavanja negativnih iskustava i njihovog čišćenja. Ovaj ton ima jaku rezonantnu osobinu koja može probuditi uspavane potencijale koji su iz nekih razloga neaktivni.

Ton Mi, 528 Hz, najpre je prepoznat kao lekovit i najduže je u terapeutskoj upotrebi. Tu frekvenciju koriste neki genetičari kako bi neutralisali efekte poremećaja u DNK kodu, a iscelitelji zvukom – uzimaju je kao baznu tokom terapije lečenja. Mi služi za vraćanje ljudske DNK u zdravo, originalno, izvorno stanje, dovodi do povećavanja životne energije, jasnoće uma, uspostavljanja unutrašnjeg mira, povećavanja kreativnosti.

Ton Fa, 639 Hz, priprema osobu za uspostavljanje bolje komunikacije tako da pomaže kod lečenja oboljenja nastalih usled lošeg (hormonskog i cirkulatornog) transfera. Takođe, poznato je da ćelije kancera nemaju komunikaciju sa okolnim ćelijama, te se pretpostavlja da bi ova frekvencija mogla i na tom polju, stimulisanjem komunikacije sa zdravim ćelijskim obrascima, da dovede do pozitivnih efekata.

Ton Sol, 741 Hz, jeste ćelijski čistač. On čisti ćelijsko jezgro od toksina, ali i od nagomilane elektromagnetne radijacije. Duže slušanje ovog tona pospešuje prelazak na zdraviju ishranu i zdraviji način života (ostavljanje pušenja, npr.).

Ton La, 852 Hz, omogućava bolju komunikaciju sa opštim Duhom, pa tako omogućava spoznaju istinske suštine pojava na materijalnom i nematerijalnom planu. On podiže svest osobe i otvara put za dublja duhovna iskustva.

Izveden ton Si, 963 Hz, na materijalnom planu se odnosi na stimulaciju pinealne žlezde a na duhovnom – na povezanost s višim sferama duha.

Moje saznanje je da su sledeće frekvencije najdelotvornije: 432 Hz (ovo ne treba mešati sa štimovanjem na 432 Hz) – odnosi se na hormonski i cirkulatorni sistem, 528 Hz – na DNK autokorekciju, oslobađanje od toksina, razvoj srčane čakre i 852 Hz – na pinealnu žlezdu i duhovnost. Preporučujem da svaku ovu konkretnu frekvenciju slušate u trajanju od najmanje petnaest minuta dnevno. Dakle, ne ugodnu muziku u kojoj se one pojavljuju u nekom procentu, nego ton konkretne kontinuirane frekvencije. Iz duhovne dimenzije kažu da ćemo slušanjem ovih frekvencija biti bolje pripremljeni za buduće događaje koji podrazumevaju velike promene. Nemam razloga da u to sumnjam.

Na ovom mestu osvrnuo bih se na muzički primer kojem su pripisivane rđave osobine – zanimljiv tonski interval, takozvani tritonus. To je naziv muzičkog intervala između čija je dva tona razmak od tri velike sekunde (tri cela tona) koji u sazvučju daje prekomernu kvartu, to jest umanjenu kvintu (oba intervala jednako zvuče, ali se teorijski mogu nazivati na oba načina).

Tritonus se često koristi u sirenama vozila, muzici koja prati dramatične (horor) scene u filmovima, ponekad i u reklamama da bi se skrenula pažnja. Tritonus se u srednjovekovnoj crkvenoj muzici smatrao nedopustivim o tome govori izreka iz tog vremena: „Mi contra fa est diabolus in musica“ – tritonus (mi protiv fa) jeste đavo u muzici.

Iako u mnogim kulturama tritonus nije bio anatemisan, zapadna muzička scena ga se na neko vreme odrekla, a na velika vrata se vratio kroz džez muziku i postao je neka vrsta simbola crnačke emancipacije. Kada je jedan novinar 1941. godine pitao Djuka Elingtona o značenju njegove muzike, on je sedajući za klavir udario disonantni akord i uzvratio pitanjem: „Čujete li ove tonove? To je život crnaca… Disonanca predstavlja naš način života u ovoj zemlji. Mi smo iza, ali istovremeno smo ovde.“ Ostaje nagađanje da je tritonus bio sadržan u tom akordu.

Vekovima se vodi polemika o tome koja je ispravna frekvencija kamertona (A1) na koju treba naštimovati glas i instrument. Muzička viljuška je u upotrebi od 1711. godine, a u literaturi se nalazi podatak da je Hendlova muzička viljuška pokazivala 425,5 Hz i da su Bah, Betoven i Mocart stvarali muziku s tako određenim kamertonom. Postoje i podaci da su ova potonja tri kompozitora koristila A1 = 432 Hz ili 433 Hz, ali su to sumnjiva nagađanja jer je tek krajem XIX veka pronađen tačan način merenja frekvencije (tada se obeležavao kao cps – broj ciklusa po sekundi, a u XX veku ova jedinica preimenovana je u Hz, u čast Rudolfa Herca). Godine 1885, na međunarodnom skupu u Beču, ustanovljen je kamerton od A1 = 435 Hz. Predlog da se uvede standardno štimovanje na A1 = 440 Hz potekao je od američke Muzičke federacije još 1910, ali u Evropi ovo nije prihvaćeno sve do 1953. godine kada se uvodi kao standard. U praksi nekih orkestara i dalje se koriste različite frekvencije kamertona. Tako, na primer, u Bečkoj filharmoniji, tokom pedesetih godina koristio se kao kamerton A1 = 448 Hz (nisko B1 u starom štimovanju, sedmi alikvot u nizu, ako je C = 64 Hz osnovni ton), da bi se kasnije nešto spustio i danas iznosi između 442 i 443 Hz.

Zašto ovoliko drame oko kamertona? Zato što je po jednoj školi mišljenja on rezultat promene u tehnologiji proizvodnje instrumenata, a po drugoj, daleko intrigantnijoj, deo (nedobro)namernog plana da se čovek odvoji od prirodnih ritmova, počev od svojih telesnih pa sve do ritmova vasione. Kao vodeći krivci označeni su Gebels, koji uoči Drugog svetskog rata u Nemačku uvodi izmenu kamertona na A = 440 Hz jer to pogoduje dizanju borbenog duha. Ceo projekat finansirala je Fondacija Rokfeler, sve dok 440 Hz nije postao standard. Navodno, u osnovi svega leži potreba da se čovečanstvo kontroliše, a to je daleko lakše ako izgubi povezanost sa samim sobom i svojim okruženjem do čega i dovode ove, naizgled male ali zapravo značajne promene u percipiranju muzike.

Među mnogim zagovornicima potrebe da kamerton bude A1 = 432 Hz, bio je i austrijski genije i vizionar Rudolf Štajner (1861–1925). On je rekao: „Muzika na osnovu C = 128 Hz (A1 = 432 Hz) podržaće čovečanstvo na putu ka duhovnoj slobodi.“

Potpuno sam saglasan sa ovim mišljenjem Rudolfa Štajnera. Osećam to kao istinito, a na preporuku iz duhovne dimenzije već više od dvadeset godina (s većim ili manjim prekidima) istražujem i proveravam uticaj muzičkih frekvencija na ljude. Ne govorim sada samo o kamertonu na osnovu kog će se štimovati orkestri širom planete – govorim o potrebi da se mi naštimujemo.

Hans Jeni, švajcarski lekar, prirodnjak i antropozof (1904–1972) bio je potpuno uveren da je biološka evolucija posledica vibracija čije fizičke karakteristike određuju konačni ishod. Postavio je teoriju prema kojoj svaka ćelija ima sopstvenu frekvenciju i da skup ćelija iste rezonantne frekvencije stvara novu frekvenciju koja je harmonički povezana s početnom. Prema ovoj postavci ključ razumevanja lečenja pomoću zvuka leži u razumevanju kako različite frekvencije utiču na gene, ćelije i ostale telesne strukture. Oblik kristala leda i latica cveta poprimaju takav oblik jer ulaze u rezonanciju s nekim zvukom u prirodi. Dakle, pretpostavio je, kristali, biljke ili živa bića predstavljaju zvuk ili neku muziku koja je poprimila vidljiv oblik. (O postignućima ovog naučnika, biće još reči u tekstu pod naslovom Kimatika).

Rodonačelnik kimatike je Ernst Hladni (1756–1827), nemački fizičar i muzičar. On je vršio veoma jednostavne eksperimente tako što je gudalom povlačio po ploči na kojoj je bio prosut pesak. Pod uticajem gudala, ploča je vibrirala, fizičke granice ploče su se ponašale kao pregrada, talas koji je krenuo kroz ploču na njenoj ivici je kretao nazad, sudarajući se s nailazećim talasom iste amplitude i frekvencije, a suprotnog smera, i tako se rađao stojeći talas čije su čvorne tačke naročito zanimljive: na njima se gomilao pesak stvarajući na taj način zanimljive figure nalik kaleidoskopskim slikama ili, još bliže – mandale. Ove figure i danas nose naziv – Hladnijeve figure.

Dalje eksperimente u ovoj oblasti nastavio je Žil Antoan Lisažu (1822–1880), francuski matematičar po kome su nazvane Lisažuove krive. Među ostalim inovacijama, Lisažu je stvorio aparat koji stvara određene figure – Lisažuov aparat. Ove figure nastaju u preseku dve sinusne krive koje su normalne jedna na drugu. Uslov za njihov nastanak jeste da im se frekvencije javljaju kao odnos dva cela broja (na primer 1:1, 1:2, 1:3…). U zavisnosti od odnosa frekvencija, dobijaju se najrazličitiji oblici, od elipse do složene mreže.

Eksperimente Ernsta Hladnija nastavio je Hans Jeni, ali je on umesto gudala koristio frekventni generator i dokazao kako određene vibracije stvaraju energetska polja rezonancije koja mogu organizovati materiju. On je oblasti svog istraživanja nadenuo ime kimatika, u korenu naziva je grčka reč – kima, što znači talas.

Radi eksperimenata, konstruisao je tonoskop kojim je omogućio da ljudski glas vibrira direktno na ploču. Na taj način pratio je grafičke oblike određenih glasova. Slikovna interpretacija drevnog „om“, bila je nešto pojednostavljena mandala poznata pod nazivom Šri-jantra.

Kako izgleda Šri–jantra? U spoljašnji kvadrat sa četiri ulaza, upisana je kružnica unutar koje se nalaze trouglovi. Savršeno usklađeno isprepletanih pet trouglova usmerenih prema dole – Šakti energije i četiri trougla usmerena prema gore – Šiva energije, stvara čak 43 manja trougla. Ova mandala se opisuje kao simbol svete geometrije i smatra se da je stara oko 12.000 godina. Čak i samo posmatranje Šri-jantre donosi mir, a moćno utiče na mozak tako što dovodi u ravnotežu njegove hemisfere.

Prilikom svojih istraživanja i eksperimenata s tonoskopom, Hans Jeni je uočio da samoglasnici drevnih jezika, poput sanskrta ili hebrejskog, poprimaju oblik Hladnijevih figura koje su vrlo slične obliku napisanih simbola u tim jezicima, dok samoglasnici savremenih jezika nemaju tu osobinu. Postavio je pitanje jesu li drevni narodi za to znali? Postoji li nešto u konceptu takozvanih svetih jezika (tibetanskog, egipatskog i kineskog)? Da li su indijske mantre imale dejstva koja se opisuju u Vedskim tekstovima? Sva ova pitanja svode se na sledeće: može li zvuk transformisati fizičku i psihičku realnost? Postavio je hipotezu prema kojoj je pisani sanskrt nastao iz oblika koji su se pojavljivali u pesku, na zemlji ili, verovatnije, na koži bubnja tokom ritualnog pevanja. Drugim rečima, to znači da je sanskrt celovit, organski jezik jer tu srećemo neposrednu povezanost između svetla (slike) i zvuka, za razliku od ostalih jezika kod kojih izgovorena reč i slovni prikaz nisu povezani.

Još jedan neobično važan fenomen koji je uočio pri svojim eksperimentima sastojao se u sledećem: ako bi vibrirajuću ploču prekrivenu tečnošću nagnuo, tečnost se ne bi izlila pod uticajem gravitacije, nego bi ostala u kontaktu s pločom, stvarajući nove oblike kao da se ništa nije dogodilo, za sve vreme trajanja vibracije. Po njenom prestanku, tečnost bi se izlila. Ovo je nazvao antigravitacijsko dejstvo vibracije.

Zvanična nauka danas potvrđuje da objekti mogu da lebde pomoću zvuka. Donedavno su eksperimenti uspevali samo s kapima vode i laganim i sitnim česticama (molekulska gustina čestica morala je da bude ispod nivoa molekulske gustine vode). Novi izveštaji ukazuju da se u Nasinim laboratorijama može proizvesti akustična levitacija predmeta teških do nekoliko kilograma. Ali, Sumeri su znali više! Na njihovim pločicama starim više od 6.000 godina zabeleženo je da zvuk može podići kamen. Ne znamo da li govore o svom znanju ili svedoče o znanjima i artefaktima ljudi Drugog doba koja su sami zatekli, tek ovde nije reč o nekoliko čestica ili kilograma, već o megalitima teškim i preko hiljadu tona koji postoje širom planete.

Po informacijama koje posedujem, zvuk određenih karakteristika omogućava suspendovanje gravitacione sile za izvesno vreme i na određenom prostoru. Ovde se ne može zaobići sama namera onih koji su zvukom pokretali megalite. Njihova namera, zapravo (moždana i/ili duhovna) frekvencija na kojoj su vibrirali pri toj nameri, u rezonanciji sa proizvedenim zvukom – mogla je da oko predmeta na koji je usmerena stvori fizičko polje sasvim drugačijih karakteristika od onih koje priznaje zvanična nauka. S druge strane, taj specifični zvuk omogućavao je promenu svesti u okviru koje je namera dobijala izvršne osobine. Dakle, pitanje da li je zvuk delovao na psihu (nameru kao akciju psihe) i u sinergiji s njom na materiju (kameni blok, npr.), ili je zvuk stvarao vremenski i prostorno lokalizovano polje oko materije (kamenog bloka, npr.) u okviru kog ne važe kruti mehanički zakoni pa se namerom može upravljati kao aktivnom silom – spada u domen božanske dihotomije jer se oba procesa odvijaju istovremeno.

Kimaskop je neobičan instrument pomoću kojeg možemo da vidimo zvuk ili čujemo sliku. Razvoj ovog instrumenta započet je 2002. godine. Njegov osnovni deo jeste posuda s vodom na čijoj se površini pojavljuju figure kao posledica dejstva zvučnih talasa. Te figure nazivaju se – kimaglifi. Zvučni talasi koji se odbijaju o ivicu suda u susretu s nadolazećim (zvučnim) talasima stvaraju stojeći talas na osnovu kog se formiraju kimaglifi veoma pravilnog oblika nalik na mandale. Ovo pravilo se ne odnosi samo na površinu vode, možemo ga sresti i kod veoma krutih struktura kao što je viseći most, ali i kod nešto fluidnijih, kao što je ljudsko telo. U osnovi, ovaj fenomen se odvija po pravilu zlatnog preseka sa raspodelom 1:1,61803.

Jedna od mnogih primena kimaskopa sastoji se u tome da nam prikaže vizuelnu aproksimaciju vibracija koje dolaze iz svemira: od planeta, zvezda, galaksija… Na svakih pet minuta sa Sunca na Zemlju dolazi određena vibracija nastala kao posledica nuklearnih procesa na površini Sunca. To su niske frekvencije, kratkog trajanja koje pre kimaskopa nismo bili u prilici da čujemo, jer između Sunca i nas ne postoji zvučno prenosiva sredina. Teleskopom Soho je tokom 40 dana snimano Sunce, a kada se snimak ubrzao, pomoću kimaskopa mogla je da se vidi „Sunčeva pesma“, a zatim transponuje u odgovarajući zvuk.

Kimoterapija se ogleda u medicinskom korišćenju vibracija radi otklanjanja raznih problema ili, naprosto, radi harmonizacije celog organizma. S obzirom na to da kimoterapija deluje na telesne tečnosti (pre svega, na vodu u telu), navedimo da efekat mandale dovodi do harmonizacije i stvaranja optimalnog rasporeda molekula tečnosti.

Arheoakustička istraživanja pokazuju da se u neolitskom pećinskom slikarstvu nastalom pre 30.000 godina, slike nalaze pretežno u pećinskim nišama gde rezonanca iznosi oko 110 Hz. Reč je o vlastitoj, prirodnoj frekvenciji prostora koja deluje kao rezonator za frekvenciju zvuka od 110 Hz koji se, pretpostavlja se, proizvodo glasom ili na nekom pra instrumentu. Najveći intezitet zvuka (najveća amplituda zvučnog pritiska usled rezonancije) bivao je na pećinskom zidu, aproksimativno poticao je iz same slike, čime je za posmatrača slika oživljavala dobijajući privid realnosti. Tako je lov, jer u pitanju su bile najčešće predstave životinja, na spiritualnom nivou mogao da otpočne. Takođe je ustanovljeno da su mnogi podzemni hramovi, npr. Hipogeum (neolitska podzemna struktura na tlu Malte iz oko 3000. godine p. n. e.), projektovani tako da se stvaraju akustični uslovi kojima se omogućava delovanje na psihu ljudi (tako što se menja aktivnost korteksa).

Ljudi pećinskog ili neolitskog doba nisu ništa znali o aktivnostima korteksa (reč latinskog porekla, označava koru velikog mozga) niti o moždanim talasima na osnovu kojih se mere aktivnosti (pojedinih delova) korteksa, ali su očigledno imali fragmente Znanja. Od tada je prošlo mnogo hiljada godina da bi nauka potvrdila i samo postojane bioelektričnog potencijala, a kasnije egzaktno dokazala postojanje moždanih talasa.

U osamnaestom veku, Luiđi Galvano je na osnovu eksperimenata tvrdio da mišićne i nervne ćelije stvaraju elektricitet. Njegov kolega, Alesandro Volta, iako se nije slagao s Galvanijevom tezom o prirodi tog elektriciteta, potvrdo je da su mišićne i nervne ćelije u stanju da sprovedu elektricitet. Danas nauka zna i nešto više: da živi organizmi generišu električne i magnetne efekte – biostruje, biopotencijale, biomagnetna polja. Zna i da se bioelektrični potencijali javljaju u ćelijama, tkivima i organima živih organizama kao rezultat membranskog potencijala i da se bioelektrični signali mogu meriti raznim aparatima, kao što su EEG, EMG, EKG, ERG, EOG… Za našu priču zanimljiv je EEG (elektroencefalografski aparat) koji beleži moždane talase. Istorija današnjeg oblika metode EEG-a započinje radovima nemačkog psihijatra Hansa Bergera. On je posle svojih prvih eksperimentalnih radova 1924. godine uspeo da registruje električnu aktivnost mozga preko kože glave, a 1929. objavio je rad u kojem je diferencirao dve vrste ritma u ljudskom mozgu: jedan sa deset ciklusa u sekundi koji je nazvao alfa ritam i drugi sa 15–60 ciklusa u sekundi koji je nazvao beta ritam.

Danas je poznato pet frekvencijskih opsega moždanog rada s različitim podsegmentima unutar njih. Po frekvenciji ali i po dejstvu koje imaju, razlikuju se:

– Delta talasi (0,5 Hz – 3 Hz) sreću se kod beba starosti do šest meseci i u fazi sna i u budnom stanju, dok su kod odraslih karakteristični za stanje spavanja, u nekim fazama meditacije i u budnom stanju kao posledica povrede glave. Delta talasi se vezuju i za stanje kome. Neka deca s problemima u učenju, imaju tokom budnog stanja prisutne delta talase. Delta talasi su i okidač za lučenje hormona rasta koji ima, pored ostalog, funkciju u izlečenju i regeneraciji.

– Teta talasi (3 Hz – 8 Hz) predstavljaju dublje stanje opuštenosti. Ima slične prednosti kao alfa nivo, ali je teško da se fokusiramo na neku stvar dok smo u ovom stanju jer je pažnja rasuta. Takođe je teže da ostanemo svesni. Razlikuju se 3 Hz – 5 Hz niski teta i 6 Hz – 8 Hz teta talasi u užem smislu.

– Alfa talasi (8 Hz – 13 Hz) povezuju se sa stanjem opuštenosti. Alfa stanje se obično postiže kada zatvorimo oči, kada meditiramo, maštamo, sanjarimo, pred utonuće u san, pre prirodnog buđenja. Razlikuju se 8 Hz – 10 Hz niski alfa talasi i 11 Hz – 13 Hz visoki alfa talasi.

Sva ova tri stanja: delta, teta i alfa, zajednički se vode kao „spora“ moždana stanja za koja je karakteristična pojačana neuro-hemijska aktivnost. Tako se (sporim) moždanim ritmovima neuroni stimulišu na proizvodnju neuropeptida koji, sa svoje strane, utiču na širok dijapazon telesnih i psihičkih funkcija. Da ne bismo otvarali ovu preširoku temu, napomenimo da su poboljšanja kognitivnih funkcija u domenu neuronskog odgovora na stimulaciju sporim talasima.

Ne treba mešati spore moždane talase i stanja spavanja, iako su oni povezani. Spavanje se odvija kroz pet faza: četiri ne-REM i jednu REM fazu. Dok se u prvoj fazi sna smenjuju alfa i teta talasi, u drugoj se smenjuju teta i delta, u trećoj fazi je delta stanje još prisutnije, dok je u četvrtoj fazi spavanja jedino delta režim prisutan. U REM fazi, koja je peta faza spavanja, moždani talasi (neočekivano) prelaze u beta opseg (opseg budnog stanja) samo sa nešto nižim amplitudama. (O snovima je Mića veoma detaljno pisao u knjizi: Kraj igre, pa onima koji nisu čitali predlažem da pročitaju, a onima drugima – da se podsete).

– Beta talasi (13 Hz – 36 Hz) predstavljaju stanje u kojem se nalazimo kada obavljamo svesne radnje, dok smo budni i aktivni. Ovo stanje je kod većine odraslih ljudi dominantno tokom dana. Razlikuju se sledeći podnivoi: 13 Hz – 15 Hz SMR (senzualno-motorni, služe za inhibiranje motornih funkcija), 16 Hz – 20 Hz beta u užem smislu i od 19 Hz do 37 Hz takozvani visoki beta (i on ima nekoliko podgrupa kao, npr., anksioznost –19 Hz – 23 Hz, ili ruminacija i opsesivne misli – 24 Hz – 36 Hz).

– Gama talasi (37 Hz – 70 Hz) veoma su zanimljivi po više osnova: tek pojavom digitalnih EEG aparata bili su izmereni i opisani, dok stariji modeli analognih aparata njih nisu registrovali. U vezi s njima, sprovođeni su veoma različiti eksperimenti koji pokazuju da ovi talasi mogu da se jave i u stanju duboke meditacije. Naime, rađeni su eksperimenti s monasima s Tibeta koji veoma dugo praktikuju meditaciju, a kontrolnu grupu činili su laici meditanti. Pre meditacije sugerisano im je da tokom rada (tokom meditacije) razviju osećanje saosećanja. Iako se ranije smatralo da su moždani talasi u toku meditacije niskih frekvencija, alfa, delta i teta, tibetanski monasi su pokazivali visoku gama frekvenciju iako su i dalje bili u meditaciji. Opšta ljubav, saosećanje i osećanje povezanosti pripadaju ovom opsegu rada mozga! Kontrolna grupa to nije uspela. Jedno od tumačenja bilo je da nisu dovoljno ušli u teta (eventualno delta) stanje pa nisu ni mogli da „dobace“ do gama ekstaze.

Gama talasi beleže se kod osoba koje su u stanju potpune fokusiranosti. U ovom stanju imamo punu koncentraciju i tada pružamo maksimum svojih intelektualnih kapaciteta. Ovom opsegu moždanih talasa pripada i ekstatično stanje u kojem osećamo da možemo sve, kada se osećamo istinski živim, i kada smo preplavljeni osećanjem ljubavi i saosećanja. Gama opsegu pripada Širov ritam (38 Hz – 42 Hz) koji se vezuje za kvalitet učenja.

Gama opseg ima osobinu da sinhronizuje sve više delove mozga na zajedničku frekvenciju. Istovremeno je i pokretač sekrecije dopaminskih vlakana iz mezolimbičkih struktura, koja igraju ulogu u nastanku osećaja euforije i zadovoljstva. Najnovija istraživanja ukazuju da iskreni smeh širom otvara vrata gama moždanom opsegu i blagodetima koje iz njega proističu.

Ovih dana čitam jednu veselu knjigu (Cerekalo) svojoj trogodišnjoj unučici Kaji. U njoj autor, čika Brana Cvetković (1874–1942), glumac, reditelj, upravnik pozorišta, ilustrator, dečji pesnik, prevodilac, osnivač pozorišta Orfeum i jedan od pokretača Politike za decu, između ostalih divnih reči, piše: „Smejte se, ha ha ha, smeh životu daje maha“.

Ljudski mozak svaki dan prolazi kroz mnoge cikluse frekvencija, svaka frekvencija proizvodi različite efekte u ljudskoj svesti. Koristeći ove informacije, otkriveno je da se radna frekvencija mozga može menjati, pa čak i kontrolisati korišćenjem zvučnih talasa. Na koji način možemo svesno da utičemo na moždane talase? Da li stimulacijom zvučnim talasima određene frekvencije možemo mozak da podstaknemo da radi u željenoj frekvenciji?

Ono što je stvaralo problem (pre svega za stimulisanje nižeg alfa stanja radi relaksacije, teta radi vizualizacije i delta stanja radi pokretanja samoisceliteljskih i regenerativnih funkcija tela) jeste prag čujnosti. Poznato je da uho percipira zvuke u opsegu od 20 Hz do 20.000 Hz, a zvuci koji bi bili stimulatori ovih stanja imaju frekvencije manje od 10 HZ i spadaju u zonu ispod praga čujnosti.

Binauralni tonovi rešavaju ovaj problem. Otkriveni su davne 1839. godine, a za ovo otkriće zaslužan je Hajnrih Vilhelm Dove. Sto četrdeset godina kasnije, Džerald Oster napisao je članak pod naslovom „Zvučni ritam u mozgu“ u kojem je objavio prethodne analize i rezultate i zaključio kako će to postati moćno oruđe u neurološkim i kognitivnim istraživanjima. Posebno je istakao kako su životinje u stanju da selektuju specifične zvukove u moru buke na gotovo isti način na koji ljudi mogu voditi razgovor usred bučnog okruženja. Teoriju „Koktel efekta“ i tehnologiju koja se zasniva na njoj, razvili su fizičar Tomas Kembel i Denis Menerih uz pomoć Roberta Monroa. Zajedno su pronašli prve binauralne ritmove koji utiču na promenu stanja svesti.

Binauralni ritam se odnosi na auditivne odgovore moždanog stabla koji nastaju kad se dva tona različitih frekvencija slušaju (putem stereo slušalica) tako da je svakom uhu predstavljena različita frekvencija. Tada se, kao odgovor, u superiornim olivarnim nukleusima svake moždane hemisfere – stvara ton čija je frekvencija jednaka razlici ulaznih frekvencija. Preduslov za nastanak ovog tona jeste taj da razlika ne bude veća od 30 Hz. Spajanje dva akustička tona u jedan perceptivni, proizvodi fenomen poznat kao „hemisferna sinhronizacija“ gde se električna aktivnost dve moždane hemisfere ujedinjuje u jedan sinhroni obrazac sa ukupnom frekvencijom koja je na frekvenciji razlika između dva izvorna tona.

Na primer, ako je preko desnog uha bio plasiran ton frekvencije od 400 Hz, a preko levog ton od 408 Hz, u mozgu (najšire govoreći) proizvodi se binauralni ton od 8 Hz (razlika dve ulazne frekvencije). Ovaj binauralni ritam ne čuje se u uobičajenom smislu te reči (ljudski raspon čujnosti je od 20 Hz do 20.000 Hz), ali se oseća kao duboki unutrašnji ritam koji ulazi u interakciju sa ostalim nervnim ritmovima, menjajući ih. Istraživanja pokazuju da će perceptivni binauralni ton vibracija od 8 Hz, indukovati i ostale moždane talase da se približe toj frekvenciji.

Naš, u primeru pomenuti binauralni ritam od 8 Hz – pogodovaće lakšem i bržem ulasku u alfa stanje u kojem su dominantni alfa talasi. Na sličan način se može stimulisati teta stanje ali, iz različitih razloga, stimulisanje delta stanja je praktično teško izvodljivo sem kod praktikanata visokog ranga i iskustva, koji ulaze u samadi stanje bez teškoće. Osnovni problem je ostati budan pri delta stimulaciji. Ako vam se čini da to postižete, onda ili niste u delta stanju već u teta, ili se ubrajate u posvećenike.

Beta stanje ne treba proizvoditi niti podsticati, to je najčešći oblik budnog stanja u kojem se ljudi nalaze. Takođe, gornjem opsegu beta stanja korespondiraju razni mentalni konflikti i poremećaji, pa i to treba imati u vidu.

Što se tiče gama stanja, binauralni tonovi su ovde nemoćni (nasuprot mnogim informacijama sa interneta kojima se preporučuje ulazak u gama stanje posredstvom binauralnih tonova) jer mozak ne proizvodi rezultujuću vibraciju kada je razlika dva inputa (dve strane slušalice) veća od 30 Hz.

Mišljenja sam da ne treba zvučno stimulisati gama režim moždanog rada i da to nije delotvorno, a pod nekim okolnostima može da bude i štetno (to mi je sugerisano i iz duhovne dimenzije). Najdelotvorniji način postizanja gama režima jeste ljubav. Ljubav prema poslu ili aktivnostima kojima se bavite u svom budnom beta stanju, ali ne ona usputna, razumom prepoznata, već istinska i sveprožimajuća svest o sadašnjem trenutku u kom je vaše osećanje ljubavi i zahvalnosti ogromno i sveprožimajuće. Ljubav može da bude i metafizička, ništa manja od prethodno opisane, naprotiv, i do nje se najbolje dolazi iz alfa (teta, delta) stanja, dakle, kada su čula utišana, kada iz dubokog okrepljujućeg mira eksplodira osećanje ljubavi, saosećanja i povezanosti, kao neka vrsta Prosvetljenja ili bar Uvida.

Izohroni tonovi smatraju se najmoćnijim tipom sinhronizacije moždanih talasa. Ovaj atribut zaslužuju pre svega svojom uočljivošću. Drugo, ovo pulsiranje frekvencija u skladu je s našim prastarim sećanjima na ritam. Tehnički, izohroni tonovi su tonovi određene frekvencije, ovde nije akcenat na tome koja frekvencija je u pitanju ali su poželjne neke od blagotvornih koje smo do sada pominjali, koji se javljaju u prekidima, kao pulsacija, a ritam prekida, broj prekida osnovnog tona po sekundi – predstavlja novu izohronu frekvenciju za sinhronizaciju moždanog rada.

Svetlosni signali odnosno pulsacija svetla, po principu rada najsličniji su izohronim tonovima a po prirodi talasa sasvim su drugačiji. Iako je u pitanju elektromagnetni talas – za razliku od mehaničkog (akustičkog) kada je u pitanju zvuk – i ovde se moždana stimulacija dobija na osnovu frekvencije prekida talasa. Dakle, kod svetlosne pulsacije, meri se broj svetlosnih signala u sekundi. Najčešće je u upotrebi pulsacija frekvencije 8 Hz – 13 Hz koja odgovara alfa opsegu moždanog rada. Boja svetla (frekvencija samog svetla) kao i intenzitet takođe imaju uticaj. Preporuka je da svetlo bude niskog intenziteta, blago plavičaste boje..

Biološki ritmovi čoveka, uključujući i moždane ritmove, pod dejstvom su ritmova iz okruženja. Ovde će biti reči o jednom sveprisutnom ritmu, elektromagnetnom talasu niske frekvencije koji pulsira u prostoru između Zemljine površine i jonosfere. Njegovo postojanje je prvi naučno dokazao i izmerio nemački fizičar Vinfrid Oto Šuman 1952. godine i po njemu je taj talas, zapravo frekventni spektar, dobio ime Šumanova rezonanca. Merenja pokazuju da spektar Šumanove rezonance kao više harmonike sadrži sledeće frekvencije: 14,3 Hz, 20,8 Hz, 27,3 Hz i 33,8 Hz, a da frekvencija od 7,8 Hz predstavlja osnovnu frekvenciju (osnovni harmonik).

Iako egzaktno izmereni talasi iz opsega Šumanove rezonance nemaju zvanično naučno objašnjenje što se tiče samog izvora pojave. S druge strane, postoje jasne indicije (verifikovane kroz mnoge naučne radove i hipoteze) da svi oblici života, od jednostavnih jednoćelijskih organizama do ljudskih bića, koriste ovaj frekvencijski spektar kao referentnu tačku. Ljudsko telo koristi frekvencije osnovnog harmonika spektra Šumanove rezonance (7,8 Hz) za regeneraciju i lečenje, što korespondira sa alfa režimom rada moždanih talasa. Postoje dokumenta koje je objavila NASA gde se navodi da su se prvi astronauti vratili na Zemlju sa zdravstvenim problemima koji su bili posledica nedostatka njihovog boravka u ovom polju magnetske rezonancije.

Šumanova rezonanca na prirodan način štimuje naše biološke oscilatore. Majkl Hačinson u svojoj knjizi „Mega moć mozga“ kaže da je frekvencija od 7,83 Hz jedna od onih koje imaju mnoštvo pozitivnih efekata na ljude, počevši od bržeg oporavka i zalečenja rana do bržeg učenja. Kada biološki sistem osciluje na ovoj frekvenciji, on se nalazi u stanju harmonije sa frekvencijom u čijem okrilju je evoluirao sav život. Epifiza je naš najosetljiviji organ na eventualne promene ove životne konstante, a po nekim istraživanjima ona radi na toj frekvenciji.

Merenjem Šumanove rezonance, prati se i nivo pojavljivanja i aktivnosti munja na globalnom nivou. Usled povezanosti pojave munja s klimom na Zemlji, merenja se koriste i za praćenje globalnih promena u temperaturi i promena u nivou vode u gornjoj troposferi. Postoje naučne pretpostavke da se i munje i električna pražnjenja u atmosferi na drugim planetama mogu pratiti i proučavati pomoću praćenja Šumanove rezonance.

Elektrosmog, kao i neka druga prirodna ili veštački izazvana geopatogena zračenja, ometaju prirodnu frekvenciju Šumanove rezonance. Naročito mikrotalasi takozvanih digitalnih frekvencija koje koriste mobilni telefoni imaju svojstvo da ometaju ovaj prirodan talas.

Šumanova rezonanca se poslednjih godina koleba, njene vrednosti rastu. HARP-ovi i ostali emiteri ekstremno niskih frekvencija (ELF) iako ne mogu da održe Šumanovu rezonancu na vrednostima koje je imala, moguće je da pokušavaju da suzbiju njen ekstremni skok koji bi doveo do promene bioloških uslova (opstanka). S druge strane, zdrav razum kaže da ovo emitovanje ELF-a može da ima, osim nesumnjivih posledica na klimu, (negativno) psihološko dejstvo na ljude.

Manipulacija (drugima), na razne načine upakovana i pod raznim imenima prisutna (jedan  elegantan naziv je i „upravljanje ljudskim resursima“), nije više izolovana pojava koja se sporadično dešava i moralno sankcioniše, već je prerasla u nauku ili, preciznije,  mnoge naučne discipline uključene su u ovaj proces. To prosto treba imati u vidu. Živimo u vreme opšte planetarne manipulacije na koju svesno ili nesvesno (s prividom dobrovoljnosti i sopstvenog izbora) pristaje ogromna većina, a koju radi basnoslovnog bogaćenja vrši ili organizuje apsolutna manjina. Javi se poneki disonantni ton iz većine, ali nedovoljno jak da proizvede bilo kakvu promenu. Mi i dalje kupujemo sve ono što nam nije potrebno jer su nas ubedili da to želimo ili zato da se ne bismo izdvajali jer je i to, na različite načine, kažnjivo. Pratimo nametnute kulturno-informativne sadržaje bez sadržaja, sledimo trendove koji čak i kada propagiraju slobodu često vode u nove oblike porobljavanja, učestvujemo u režiranim domaćim i svetskim dramama, istinske vrline više nisu u modi… Može i tako, ako vam odgovara. Ali može i drugačije…

 

Ćelijska svest ima (delimičnu) sposobnost odbrane od štetnih frekvencija i „znanje“ da iz spektra frekvencija izdvoji poželjne i blagotvorne frekvencije. Ipak, postoje granične vrednosti sposobnosti zaštitne selekcije od spoljašnjeg uticaja ili, tačnije, granična vrednost štetnosti spoljašnjih uticaja do koje ćelije imaju sposobnost zaštite. Smatram da živimo baš u takvom trenutku dostizanja te granične vrednosti. Imam, međutim, puno poverenje u mudrost Prirode. Ako je potrebno da se promeni Šumanova rezonanca da bi se stvorile nove vrste, makar po cenu nestanka (nekih) postojećih, to je deo Plana. Možda upravo ta promena treba da uslovi i kvantni skok u evoluciji, evolucijsku revoluciju. Takvih je perioda bivalo i biće ih. Ovo sve pod uslovom da prirodno ulazimo u takav ciklus (a verujem da od 2012. godine jesmo). Ako se drznemo da HARP-ovima i drugim emiterima ELF-a taj proces odložimo ili promenimo – u velikom smo problemu. Znam da će Priroda i na to imati odgovor.

Mi smo svi deo ogromnog rezonantnog sistema i (sa)učestvujemo u dinamičnim i povratnim procesima sa inteligentnim podsistemima kao što su podsistemi Sunca, Meseca, Zemlje kao i svega što nas okružuje. Naše osećanje odvojenosti samo je velika iluzija.

Meditacija je drevna praksa za koju se pretpostavlja da potiče iz Indije i datira nekoliko hiljada godina pre nove ere. Prvi put se spominje u vedskim zapisima a ovi rukopisi, pisani na sanskrtu, smatraju se najstarijim rukopisima na svetu. Iz Indije se brzo proširila po zemljama u regionu, bilo kao religijska, bilo kao mentalna praksa. Sam termin potiče iz dvanaestog veka od latinske reči mĕdĭtātĭ/o,-ōnis, f., koja upućuje na razmišljanje, ali i na vežbanje.

Iako se smatra istočnjačkom tradicijom, meditacija je bila široko zastupljena u antičkom, a donekle i vizantijskom svetu, ali ne (nužno) pod tim imenom.

Pitagorejci (aktivno delovali od petog do trećeg veka p. n. e.) smatrali su da onaj ko u sebi samom potpuno uspe da ućutka buku čovekovog sveta, kada uspe da ne obrati pažnju ni našta drugo osim na kosmičko postojanje koje navire kroz pupak, doživljava neposredno znanje o prirodi čoveka i sveta, on čuje kako brojevi pevaju.

Epikur, početkom trećeg veka p. n. e., postavlja zadovoljstvo kao centralnu vrlinu, ali ne zadovoljstvo kao uživanje ili razvrat već kao odsustvo bola, kao stanje ataraksije (osećaj mira, neuznemirenost). On smatra da umni čovek, zarad mudrosti, drži strasti pod kontrolom čime se redukuje patnja, a da je meditacija nezaobilazna tehnika koja vodi ka ovom cilju.

Meditacija je prisutna i kao praksa u okviru stoicizma, filozofskog pravca u staroj Grčkoj, nazvanog po „šarenoj dvorani (stoa poikile)“ u Atini u kojoj su se održavala predavanja, a čiji je rodonačelnik Zenon iz Kitiona (treći vek p. n. e.). Pod brigom o sebi Zenon podrazumeva sklad između prirode (kosmosa) i društva, a usklađenost s prirodom je osnovna vrlina, a jedan od načina postizanje te vrline jeste i meditacija. Najčuveniji sledbenici stoicizma tokom pet stotina godina jesu Epiktet, Seneka i rimski imperator Marko Aurelije. Kod ovog potonjeg, meditacija se pojavljuje i kao filozofska praksa i kao naslov filozofskog dela u kojem on sažeto izlaže principe stoicizma:

– imaš moć nad svojim mislima ali ne i nad spoljašnjim događajima,

– događaje ne možeš kontrolisati, ali možeš kontrolisati reakciju na njih,

– život ti možda neće dati ono što želiš, ali će ti dati ono što ti treba (jer je svemir fundamentalno dobar),

– istinski mir dolazi iznutra,

– život treba posmatrati kao starog vernog prijatelja.

U vizantijskoj tradiciji, isihazam ili molitveno tihovanje najviše podseća na meditativne tehnike, ali tu postoje bitne razlike jer isihazam podrazumeva više od meditativnog tihovanja, on počiva na osećanju grešnosti i pokajanju kao i na askezi, kao ukupnom načinu života. Ovde treba napraviti razliku između antičke askeze, koja je na neki način predstavljala vežbanje sebe i (rano)hrišćanske askeze, koja se bazira na odricanju od sebe.

Ovo poricanje sebe se za neko vreme prekida ili, bar, ublažava tokom humanizma i renesanse kada se ponovo akcentuju čovekove vrline kao što su: razum, saosećanje, milost, hrabrost, elokventnost, ljubav prema časti… i gde se jednako vrednuju i čovekovo učešće u životu zajednice i njegovo povlačenje u (samo)refleksiju i meditaciju.

Iako je meditativna praksa, kao što smo videli, prisutna hiljadama godina, njenu rasprostranjenost u zapadnim kulturama savremenog sveta nije toliko uslovilo liberalno širenje istočnjačkih religijskih koncepata, koliko razvitak psihoanalize i psihoterapije, a pre svega transpersonalne psihologije u kojima se meditacija javlja kao nezaobilazan metod kako u traganju za psihičkim sadržajima, tako i u relaksaciji od njih.

U osnovi, meditacija je praksa skretanja pažnje sa sveta čulnih utisaka na sopstvenu (duhovnu) unutrašnjost. Nije dovoljno prilikom meditacije zanemariti utiske iz spoljnog sveta, potrebno je zanemariti i sopstvene misli i predstave, sećanja, želje i brige, potrebno je, osim čulne tišine postići i tišinu u umu kako bi se videla, osetila i doživela istinska duhovna suština. Kako to postići? Preporučuju se različite tehnike i/ili mantre koje pomažu da se um fokusira ka unutra. Najlakša i najdelotvornija tehnika jeste da se usredsredite na sopstveno disanje kao na osnovni puls života: udah… izdah…

Savršena meditacija je stanje čiste svesti kada su ego, um i emocije utihli, kada nema propratnih misli, osećanja i želja, kada se usred potpune tišine pred unutrašnjim okom posmatrača pomalja beskraj. To nije lako postići, ali dobrodošao je i blagotvoran svaki korak na putu ka tom cilju. Za početak, korisno je pustiti da misli prolaze i odlaze poljem svesti, bez emocija, bez vezivanja ili ljutnje što stanje tišine nije potpuno. Misli su oblaci na beskrajnom polju naše svesti, one se kreću ali mi ne prosuđujemo, mi smo večni posmatrači… Pomaže i to da se usredsredite na disanje, da osvestite taj životvorni proces i budete svesni svakog udaha i izdaha. Ako nekom pomaže, može ponavljati svoju mantru ili ime nekog božanstva, svetitelja ili učitelja, polako, mehanički, u ritmu disanja… i to može da zavara, umiri i uspori um.

Opšte preporuke su da meditaciju treba obavljati u mirnom okruženju, u udobnom položaju, uz uslov da je kičmeni stub prav. Tradicionalni Lotus položaj u kojem su noge prekrštene i čvrsto položene na butine koristite samo ako ste dovoljno razgibani i utrenirani i ako taj položaj osećate kao prijatan.

Meditacija je mnogostruko korisna i važna: smanjuje nivo stresa, usredsređuje nas, pospešuje duhovno, mentalno i fizičko zdravlje, uči nas kako da se fokusiramo, pomaže u razvijanju osećanja opšte povezanosti i celovitosti, omogućava da se opaze, osete ili naslute neka druga polja realnosti i više inteligencije… Uči nas i strpljenju i istrajnosti, jer meditacija nije nešto što trenutno daje rezultate, njome se moramo baviti duži period svog života da bismo zaista osetili blagotvorno dejstvo kako na dušu, tako i na telo, mada ne treba zanemariti ni kratkotrajne koristi koje može da nam donese i samo povremeno meditativno opuštanje.

Postoje duhovne vežbe i prakse gde se, kroz specifične zadatke kojima se usmeravaju pažnja, um ili emocije, razrešavaju određeni problemi, relaksiraju neki psihički sadržaji i pomaže transcendencija ka drugačijim (višim) stanjima svesti. Jantra-4, koju sam praktikovao od 1996. do 2000. godine, predstavlja integralni skup vežbi tog tipa. Sličnost takvih vežbi sa meditacijom sastoji se u odvraćanju pažnje sa sveta čulnih utisaka ka „unutra“. Razlika je u tome šta se dešava „unutra“: kod meditacije cilj je postizanje unutrašnje tišine kao preduslova za spontano uspostavljanje veze sa Jedinstvom, dok se kod vežbi u uslovima unutrašnje tišine obrađuju, razgrađuju ili formiraju neki psihički sadržaji koji imaju za cilj uklanjanje prepreka i stvaranje uslova za uspostavljanje veze sa Jedinstvom.

Samo ukupan način života može da dovede čoveka do viših znanja, do trajnih duhovnih vrednosti, do Duhovnog ozarenja, Slobode, Svesnosti, Prosvetljenja… Zašto onda radimo meditacije i duhovne vežbe i tehnike? Primirivši misli i emocije ući ćemo u neka stanja svesti gde ćemo se – kada zavaramo ego i promenimo, odbacimo ili transformišemo neka ubeđenja, sujetu i strah – napajati sa Izvora Ljubavi i Saznanja, pa ćemo moći bar malo da provirimo kroz ključaonicu i iza zavese. Vežbe ili tehnike duhovnog razvoja koriste, pre svega, da se opaze, osete ili naslute neka druga polja realnosti i više inteligencije, poveća vitalnost, vrednost života i užitak postojanja i vera u sopstvene moći, da vas uvere u besmrtnost a time upotpune život i obogate vaš duhovni izraz.

Do željenog ili bar za sve dostojnog života može se doći samo u ljubavi, ravnopravni po svim osnovama i uvek svi zajedno, žene i muškarci, a ujedinjeni s prirodom. Treba svi da se potrudimo i za „oprirodnjavanje“ životnog prostora. Mudro osmišljen Zemljin ekosistem od presudnog je značaja za ukupan život i moramo ga sačuvati, ali u sve treba uključiti i ekologiju misli. Kada prvo promenite misli i sve drugo će se promeniti.

Kako da to postignete, za koju veru, učitelja, duhovnu grupu ili učenje da se odlučite?

Odlučite se za ono što vas najviše menja u pravcu ljubavi i tolerancije, što vas uči strpljenju i vodi ka mudrosti! Brzinu, kvalitet i stepen promene procenjujte po svom odnosu prema drugima. Vaš ukupan način života je prava mera duhovnog rasta i bogatstva.